byAnisa

Dobrodošli na moj blog

06.04.2017.

Čekajući svoje čudo

Čekajući svoje čudo

Neki dan u moru samoisjeljujućih, afirmirajućih poruka uočim jednu. Ona glasi ovako: „Kada više ne možeš, tada najviše moraš!“ Nisam ni pokušala da saznam ko je autor ali me je nešto drugo iznenadilo. Interesantno je koliko je ljudi putem društvenih mreža podijelio istu a da su je koristili u prilično trivijalne svrhe. Ovako snažna poruka uglavnom je našla odjeka u sportskim krugovima kao poticaj da se ostvari što bolji rezultat; neki su željeli izraziti svoj stav naspram određene situacije a treći su, pak, pokušali virtuelnom svijetu obznaniti svoje mjesto na ljestvici duhovnosti. Koja se, by the way, očituje samo podijeljenim statusima i ničim više! Nije da podcjenjujem nekoga – svako je u istoj našao ono što je želio, ali mene je bacila u doboko promišljanje.

„Kada više ne možeš...“

Svako od nas je nesretan na svoj način. Neki dan sam srela uplakanu prijateljicu koja mi je rekla kako misli da su svi od nje sretniji, imaju „uspješnije“ brakove, djecu koja se uklapaju u profile lijepo vaspitane i također, uspješne. A tek kad vidi mene ovako nasmijanu!

Što ti je iluzija...Ne kažem da ne postoje skladne porodice, niti da mi je osmijeh lažan, već da ništa na ovom svijetu nije crno-bijelo. Lijepo je Tolstoj započeo svoju Anu Karenjinu sa rečenicom da je, parafraziram, svaka nesretna porodica nesretna na svoj način. Da se ne udaljim od teme...

Kako je to kada svarno ne možeš dalje?! Pri tome ne mislim na to kako ćeš pretrčati naredni kilometar, već kako ćeš pokupiti svoje „krpice“ od života i nastaviti dalje. Kako ćeš onda kada su zidovi svuda oko tebe i ne vidiš izlaza, ustati ujutru i pregurati dan što te čeka?! Kako će moja prijateljica koja ima MS, naći snage i smisla da se bori sa stanjem u kojem se nalazi?! Hiljade zlotvora hoda ovim svijetom ali je ona osuđena na život u kojem gubiš gotovo sve mogućnosti. Ona ne može ni doći u situaciju da se bori za novi pretrčani kilometar!

Svojevremeno sam ležala na Klinici za neurologuju pet sedmica. Oooo, da! Ista ova koja danas trči, penje se, vozi biciklo...Toliko sam infuzija primila za tih pet sedmica da sam iz bolnice izašla šest kila teža! Ali, ja sam bila sretnica! Svuda oko mene su ležale djevojke kojima je ova užasna bolest oduzela ne samo mogućnost normalnog funkcionisanja, nego i svako ljudsko dostojanstvo! I svaka od njih je bila prekrasno ljudsko biće...

...“tada najviše moraš!“

Stvarno, kako ćeš kad više ne možeš, kada si iscrpio svaki mogući resurs?! Gdje da pogledom upreš i od koga da pomoć zatražiš?! A znaš da ono što tebi treba ne može doći od ljudi...Da vjeruješ?! U koga, u šta?! Da čekaš svoje malo čudo?!

Pa, ipak, šta je druga opcija? Da ne vjeruješ?! Da misliš da smo svi ovdje pukom slučajnošću, da se par elemenata „slučajno“ spojilo i nastao život u svoj svojoj veličini?!

Neki dan sam bila u Franjevačkom samostanu Duha Svetoga u Fojnici. Na samom ulazu u muzej izloženi su radovi, a sav prihod od njihove prodaje ide u humanitarne svrhe. Za oko su mi zapale minijaturne slike sa motivima prirode. Pitam fratra koliko su a on meni ispriča dirljivu priču o njihovom porijeklu. Kaže da su djelo autorice koja je preminula a koja za života nije imala svojih nasljednika, pa je sve što je imala ostavila njima. Pod uslovom, naravno, da sav prihod ide u dobrotvorne svrhe!

Razmišljam ja sad tako...Nje, odnosno njenog tijela više nema ali ostali su prekrasni radovi. Njihovom prodajom, pomaže se onima koji su u potrebi. Ta žena za mene nikako nije tek tako izbrisana sa lica zemlje. Ostala je njena energija, duh, nazovite to kako god hoćete! Ona živi kroz svoja nesebična djela.

Materija mijenja svoje oblike ali je zapravo neuništiva!

Vjerovali ili ne, činjenica je da je svako od nas nesretan (i sretan!) na svoj način. I svako od nas ponekad čeka svoje malo čudo! Ponekad nije dovoljno ni truditi se, nekad jednostavno moraš vjerovati i pustiti da se stvari dese...

10.03.2017.

Ona dolazi

Ona dolazi

Poznat mi je ovaj osjećaj. Imala sam priliku upoznati se sa istim već nekoliko puta. I niti jednom nije bilo lako! Znam, neće ni ovaj put...

Prvi put kad je moja intuicija progovorila a ja joj pridala važnost desio se prije gotovo dvadeset godina. Ušla sam u kuću koja se trebala zvati mojim domom. Dok sam koračala stepenicama pratio me neki čudan osjećaj – naravno da nisam mogla objasniti šta je niti odakle dolazi. Sjećam se momenta kada samu stala na vrata prostorije a jedna mala misao mi proletila glavom. Baš kao bljesak svjetlosti, došla i nestala. I zatekla me sasvim nespremnu za sve ono što je uslijedilo!

I ovih dana me prati sličan osjećaj. Samo što se sada dobro poznajemo – moja Intuicija i ja! Oooo, nikad ona ne laže! I nikad nema racionalnog objašnjenja. Kako objasniti nešto što nema fizička svojstva a itekako je prisutno i živo. Baš kao i duša o kojoj svi govorimo a čije postojanje niko nikada nije dokazao niti ju učinio opipljivom. Tu je a nije tu, muči nas ali ne postoje medikamenti kojima je možemo liječiti. Osim onih koji nemaju korijen u savremenoj medicini...

Poznajem taj miris u zraku. Znam ja kada na krilima vjetra stiže poruka poslana iz ko zna kojeg kutka Univerzuma. Radim sve isto što i svaki dan, pa ipak...Osjetim je, ona dolazi! Samo ne znam koji će je vjetar donijeti...Koliko skala ovaj put?! I koliko porušenih veza, koliko slomljenih krila i koliko poljuljanih uvjerenja? I kojim dobrom?!

Neki spiritualni ljudi kažu da su nadolazeće promjene znakovi naše duhovne nadogradnje, znakovi da smo spremni zakoračiti na višu stepenicu vlastite svijesti. Samo ako znamo osluškivati...

Nisam sigurna da se želim popeti više niti na jednu, jedinu stepenicu! Ako zakoračim još samo jednom, upoznat ću sebe još bolje. Bojim se da ću onog momenta kada još  dublje zavirim u svoju nutrinu, vidjeti ono čega od čega najviše strahujem. Bojim se da ću tada sa sigurnošću znati da je cijelo moje bistvovanje zavisno od stanja onoga što duša se zove. I kako onda da sebi objasnim da nikakvi matematički obrasci niti statistike ne mogu uticati na moje poimanje sreće i ličnog zadovoljstva?! Šta da kažem sebi kada saznam da nikakva ovozemaljska bogatstva me, sama po sebi, ne mogu učiniti sretnom?! A ne mogu ni sitnice. Jer, ono što je po današnjim standardima “sitnica”, meni je hrana za dušu! Kako zagrljaj voljene osobe može biti sitnica?! Sreća na licu djeteta, razgovor sa najboljom prijateljicom, onaj dobri osjećaj kad učiniš nekoga sretnim...Momenat kada se budim a moje dvoje djece i pas skaču na mene?! I ne mogu a da ih ne spomenem – moje planine! Ta čuda ovozemaljska iz kojih crpim životnu energiju i radost, ti hramovi gdje svaki put postajem svjesna svoje prolaznosti. I toga da sam samo zrno u Svemiru...

Znam ja...Osjetim je. Ona dolazi.

26.02.2017.

Linija koja spaja

Linija koja spaja

Volim miris snijega. I volim kad nas on sve iznenadi. Dijete u meni tad jasno progovori da su čuda moguća. Danas je jedan takav dan.

Stojim na padini Kozijeg brda (vjerujte mi, s razlogom je dobilo to ime!). Selo Sinanovići, smješteno između dvije ljepotice - Bjelašnice i Visočice, okupano je suncem. Prognoze su i ovaj put zakazale. Umjesto najavljenih oblaka, dočekalo nas je kristalno čisto nebo. Čeka nas naporan dan. A mi, mi smo instruktori i tečajci Sarajevske škole alpinizma. Mi smo oni koji su se usudili sanjati...

Stojim i svjedočim jedinstvenom prizoru. Sa ovog mjesta pruža se veličanstven pogled na planinu Visočicu i njene vrhove prekrivene snijegom: Puzim, Mokre Stijene i Subar. Sa moje desne strane je Bjelašnica. Posmatram i POSTOJIM! Sva ta ljepota koja me okružuje...Čovjek nikada neće biti u stanju dočarati ljepote majke nam prirode. Raj na Zemlji postoji.  A ja se nalazim usred jednog malog djelića.

Iz stanja zanesenosti prenu me zvuk bušilice. To Samir, naš instruktor, postavlja spitove u stijenu. Uz silna objašnjenja ide i samo njemu svojstvena doza humora. Neko sprema ljestvice, donose se čekići a kažu nam da ćemo imati i vježbu samospašavanja. Svi su odlično raspoloženi.

Tada ugledah jednu priliku kako se spušta niz strminu. Pa to je Keno! I nije bez razloga tu. Danas je 1. međunarodni Via Dinarica dan! Nakon što se u jutarnjim časovima ispeo na Drstva, odlučio nas je posjetiti. Palo je par fotografija.

Od samih početaka, svidjela mi se ta inicijativa. Naravno da je bitan ekonomski aspekt projekta Via Dinarica, ali je, po meni, značajnija njena simbolika. „Linija koja spaja“...

Svi oni koji su, na bilo koji način, odlučili da danas obilježe ovaj dan pripadaju jednoj velikoj porodici istomišljenika. Svi smo tu gdje jesmo jer dijelimo istu strast i istu ljubav prema Njenom veličanstvu što priroda se zove. Danas smo tu, na stazama Via Dinarice, da odamo počast Majci. Danas granice ne postoje!

I stvarno mi nisu jasni ljudi koji i dalje misle da je „tamo negdje“ sve ljepše, bolje...Ne postoji mjesto na svijetu na kojem bih ja trenutno voljela biti više nego na ovom. Okružena ljepotom sa svih strana, uz drage ljude pune pozitivne energije, u pravo sam vrijeme na pravom mjestu! Jedino što mi nedostaje jeste šoljica dobrog, domaćeg čaja. Polako se spuštam i odlazim do doma PD Treskavica, Vrela.

25.02.2017.

Djevojčica

Djevojčica

Koračala je polako. Noge su joj bile teške, poput dva tega što je vuku na dno. Imala je osjećaj da će se  tlo pod njom svakog trenutka otvoriti i progutati je. Možda je tako i najbolje...

Kako je samo umorna bila! Ništa u njoj više nije ostalo što bi se opiralo sivilu koje se nadvilo i poželjelo dobrodošlicu novom danu. Bježi od sebe, bježe od bližnjih! Više nije kadra vidjeti smisao u svom tom besmislu , niti naći opravdanje za sve nedaće koje su je zadesile.

Na leđima joj ruksak, napunjen sa ono malo stvari što je ponijela sa sobom. Ne, nema u njemu ništa što bi je spasilo od gladovanja i divljih zvijeri  - to su samo neke drage sitnice. Podsjetnici na dragocjene momente što ih je skupljala dok je koračala stazama svog života. I pisala stranice svoje lične historije.

Sada je ovdje na prašnjavom putu, sama i izmorena! Jedino što u ovom momentu posjeduje su ruksak i sjećanja koja brižno čuva u malenom kovčegu negdje na dnu svoje duše. Sve je tu, i sve je tako živo...I porazi i pobjede, i okusi i mirisi! I slika malene djevojčice što nasred ulice veselo skakuće dok sanja velike snove.  I kuća, što se nekada zvala dom...I miris majčine hrane što se širi cijelom mahalom i slika oca u radnom odijelu. Sjeća se ona i svog prvog školskog ruksaka, i dana kada je život koji je do tada poznavala otišao u nepovrat. U sehari njenog sjećanja su i sve bivše i sadašnje ljubavi, sve radosti i sve tuge! Malene ručice djece što je snažno grle...Toplina  njihovih tijela i jačina njihove i njene ljubavi!

A tada se dolinom prolomi vrisak! Bio je toliko snažan da joj se učini da je planina koja se nalazila ispred nje zatresla. Osvrnu se oko sebe.

-          Odakle je došao?!

Zbunjena, nastavi se okretati oko svoje ose. Pa na ovom mjestu nema nikoga - osim prirode u svoj svojoj ljepoti i pripadnika životinjskog carstva što svaki za sebe vrijedno ispunjava podaren im zadatak.  I tada je ugleda!

Stajala je sa strane ispod krošnje drveta, u zelenoj haljinici i sandalama. Imala je krupne, izražajne oči i dječačku frizuru. I pogled dublji od bilo kojeg bezdana!

Mogla je imati nekih desetak godina. Stajala je i gledala. A onda je još jednom vrisnula!

-          Ko si ti?!

-          Ja sam ona koju si zanemarila, ona o koju si se ogriješila! – odgovori djevojčica.

-          Ali ja te i ne poznajem!

-          Nekada smo bile bliske...

-          Kada? Ne sjećam se, reci mi!

-          Onoga dana kada si odlučila da su ti svi na svijetu važniji od mene!

-          Ali rekoh ti da te ne poznajem...

-          Jesi li sigurna?! I zašto si sama na ovom putu, šta te je toliko povrijedilo pa bježiš od svega?

-          Umorna sam! Zidovi su svuda oko mene, ne pronalazim više načina...

-          Ti ne pronalaziš načina?! Ali ti si bila jedna od najsnažnijih osoba koje poznajem!

-          A kako ti to znaš?!

-          Znam, zato što sam ja ti! – odgovori djevojčica. – Sjeti se...Ja sam ona što veselo skakuće i sanja velike snove. Ja sam ona koja ti je uvijek govorila kojim putem da kreneš, ona što te tjerala da poslušaš svoje srce. Najglasnije se smijem i uvijek pronalazim način! Da znaš da mi te uopšte nije žao sada kada te vidim u kakvom si stanju...Zaslužila si sve što ti se dešava!

-          Ali, zašto?!

Djevojčica zašuti. Okrenu se i polako krenu.

-          Zašto?! Odgovori mi! Čuješ li?!

Zastade a na licu joj osmijeh. Gledala je onim svojim prekrasnim, pametnim očima.

-          Zato što si zanemarila najvažniju osobu u svom životu – samu sebe! Eto, zašto!

15.02.2017.

Don`t be like Anisa!

Don`t be like Anisa!

Anisa uvijek kaže ono što misli! Ona još uvijek vjeruje da su najvrijednije stvari one koje se ne mogu kupiti novcem. Od materijalnih dobara važno joj je samo da ima dobru sportsku opremu. Hotel sa 5 zvjezdica rado bi mijenjala za planinsku kolibu. Vatra u kaminu, domaća hrana i jedan dio životinjskog carstva...I, naravno, pogled na neki od vrhova!

Ta žena nikad neće naučiti pojedine lekcije. Mogla je ona puno bolje, puno više ali nije...Oduvijek je ostajala dosljedna svojim hmmm...Ludostima?! Na pragu svoje 38-e još uvijek vjeruje u snagu snova (iako su se neki drugi ljudi potrudili da ostane bez nekih od njih!). I, uporno, ali uporno mijenja „više“ za „manje“! Samo zato što vjeruje! Pa ta žena zaista ima ozbiljan problem...

Be smart! Don`t be like Anisa!

07.02.2017.

Moje dijete, genijalac

Moje dijete, genijalac

Posmatram svog sina u njegovoj omiljenoj radnji. Dvanaest mu je godina a on se sa onim iskrenim dječjim žarom oduševljava svakoj LEGO kreaciji. Njega ne zanimaju stvari koje su većini njegovih vršnjaka bitne. Ne povodi se za masama, i to me kao roditelja iskreno raduje. Nije mu bitno da li na sebi ima Adidas ili Nike krpice ili nesto treće. Sve do prošle godine nije ni znao da „stvari imaju ime“. Ajdin ne zna kako se igra fudbal – mislim da je jedino dijete u državi koje ne zna ko je Džeko. Zato je odličan u nekim drugim sportovima. Društvene nauke su mu totalna nepoznanica (i naša najveća školska agonija!) ali je zato matematika njegova najveća ljubav! On radi samo ono sto je njemu bitno i što njega čini sretnim. I, ja mu se tu iskreno divim! Čini mi se da sam tu kao roditelj napravila apsolutno najveći posao (pored onog da nema komplekse iako je dijete bez kose i da prihvati i voli sebe onakvog kakav jeste).

A zašto ovo pišem? Naprosto mi je više muka od roditelja koji svoje komplekse liječe na vlastitoj djeci. Iz takvog okruženja nam onda dolaze djeca prepuna novih kompleksa i tu nastaje pravi začarani krug! Pozerima, kako ih ja zovem, bitno je samo mišljenje okoline. Važno je na sebi imati odjeću sa potpisom ali to sto im djeca žive od krompira i graha, to nije bitno! „Stomak nema prozor“ – što bi rekli stari...

Empatija – zaboga, šta je to? Ti isti, ja ih zovem školski tlačitelji, dođu u školu pa provociraju djecu koja su slabijeg materijalnog statusa (ili nisu!) samo zato što na sebi nemaju Adidas tene. Posebna priča su oni megauspješni, pametnice kojima nema premca. Kad slušate njihove roditelje kako na sav glas hvale svoje male genijalce, prosto vam dođe da se zapitate.

- Vauuu! Jesam li ja nešto propustila?!

Naročito mrzim rečenicu koja u sebi sadrži „5.0“ – od iste dobijem alergijsku reakciju. Ja sam bila dijete koje je uvijek imalo famoznih 5.0, pa ne vidim da je to na neki dramatičan način uticalo na moj život! Osim što sam se živa isikirala i jedva čekala da pokupim diplomu...

Moj sin je dobio sve moguće ocjene. Da budem iskrena, znao me je naljutiti do besvjesti, jer mi dođe iz škole i kaže dobio 4 iz kontrolnog iz engleskog jezika,a prava ironija leži u tome sto je on dvojezičan i engleski govori bolje od nastavnice! Ali njemu nije do dokazivanja  - većina djece i roditelja iz njegovog okruženja i ne znaju da je on bilingvalan. On nije dijete kojeg roditelje emocionalno ucjenjuju. Milion puta sam mu rekla da to što on dobije 1, 2 ili napravi ne znam ti kakvu glupost, NIKADA ali nikada neće uticati na činjenicu da ja njega volim više od ičega na svijetu. Moja ljubav prema njemu nije uslovljena bilo čime, a pogotovo ne ocjenama! Puštam ga da bude dijete u svakom pogledu i želim mu da zauvijek zadrži bar dio tog djeteta u sebi. Nekad se tačno sažalim na gore pomenute „školske tlačitelje“. Jadno je to djetinjstvo u kojem da bi zaslužio roditeljsku pažnju (da ne kažem ljubav!) moras kući donijeti peticu. A iskreno, jadni su i oni roditelji koji svoje komplekse liječe na vlastotoj djeci. Kakvi prazni životi!

Zato, Ajdine, ostani mi uvijek takav! Profesore mamin, danas sam jako ponosna na tebe (što ne znači da se nećemo sutra svađati zbog historije!)...

Volim te!

07.02.2017.

Maleni čovječe

Maleni čovječe

Ti, što sam sjediš i gušiš se u vlastitoj zlobi, zapitaš li se ikada?

Šta je to što ti dušu truje i nemir donosi? Kako se nevino dijete pretvorilo u odraslu osobu punu gorčine? Samo nemoj reći da su krivi drugi! Tvoje misli su ti...Nisu drugi krivi.

Kriv si, ti maleni čovječe, što si dopustio da te vlastita lijenost nadjača! Kriv si što nisi tražio znanje gdje god ga je trebalo tražiti. Kriv si što u drugima vidiš svoj odraz, pa ti sada niko ne valja.

Misliš li, zaista, da malo tvoje zlobe može unijeti nemir u srce i život onoga ko se bori?! Jer, najjače su borbe one koje vodimo sa samim sobom.

Izađi i pogledaj svijet oko sebe. Pogledaj Mjesec i zvijezde i drveće. Napij se ljepote sa Izvora! Ti možeš bolje...Danas je pravi dan za nove početke! Danas je prvi dan tvog novog života.

Misliš da nisi u mogućnosti da pomogneš nekome? Uzmi malo sjemenki i nahrani gladne ptice. Šta misliš da utopliš nekog psa sa ulice? Hladno je, smrzavaju se! Imaš li jaja i brašna u kući? Ispeci kolač. Dodaj cimet, vaniliju i klinčiće – neka kuća zamiriše! Pokucaj na vrata u komšiluku i podijeli ga.

Nemaš para za putovanja? Učlani se u biblioteku i svaki dan na krilima mašte putuj u sve krajeve svijeta! Nemaš skupu sportsku opremu? Imaš svoje korake...Izađi i iskoristi ovaj prekrasan, zimski dan! Šetaj! Zamisli samo koliko ljudi na ovom svijetu čezne za tim da napravi jedan, jedini korak...

O, ti maleni čovječe...Prestati kukati i pokreni se! Nemoj misliti da ćeš svojom zlobom upropastiti moj svijet. Ja sam svoj svijet obojila svim mogućim bojama! Ja sam borac...Dijete sam jednog Tvorca, onoga koji nafaku daje i oduzima. Ne možeš mi ništa.


byAnisa
<< 04/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
676

Powered by Blogger.ba